Čudesna istorija mletačkih gondola (LIVE WEBCAM)

NA_VODI_gondola04Gondole su danas simbol Venecije, ali je njihovo poreklo obavijeno velom misterije. Po svemu sudeći, tako će i ostati. Ono što nije obavijeno velom misterije je to kako su se gondole razvijale, i kako su dobile današnji prepoznatljivi izgled.

Kada prosečan stanovnik planete Zemlje čuje reč „Venecija“ momentalno sebe zamišlja kako, zavaljen u gondoli, klizi niz Grand-kanal dok sluša gondolijera kako peva neku italijansku kanconu. Nema nikakve sumnje da je gondola simbol Venecije, iako svako ko je posetio „Kraljicu Jadrana“ i „Nevestu mora“ zna da ova romantična slika ne odgovara realnosti.

Međutim, kako je ovaj bananoliki čamac dobio svoj prepoznatljivi izgled? Poreklo venecijanske gondole nije poznato, izgubljeno je u vrletima istorije, ali se zna da je do početka XVI veka u prestonici ondašnje Mletačke republike bilo oko 10.000 gondola koje su plovile po njenim kanalima i prevozile uglednike, zvaničnike, trgovce i robu; bilo je i mnoštvo drugih tipova čamaca i brodića, gondola nije bila jedini, ali je upravo ona uspela da se nekako nametne kao ono ultimativno prevozno sredstvo.

Sve je funkcionisalo kao što danas funkcioniše taksi-sistem: ako vam je bio potreban prevoz preko Grand-kanala, ili iz jedne do druge tačke grada, na stanici (doku) ste se peli u gondolu koja je od strane nekog preduzimača ili samog grada prethodno iznajmljena gondolijeru, i onda išli do druge stanice (doka).

 

NA_VODI_gondola5Gondolijeri su, međutim, vrlo brzo stekli lošu reputaciju: međusobno su se sukobljavali oko teritorija i mušterija, kockali su se, otimali pare od putnika uz pretnju oružjem, čak pribegavali i fizičkom nasilju. Zato su bogati Mleci kupovali sopstvene gondole i zapošljavali po dvojicu gondolijera koji su ih vozikali po gradu i održavali čamac.

Baš kao što danas milioneri imaju privatne limuzine i vozače koji ih vozikaju okolo-naokolo, tako je i gondola postala statusni simbol, opremljena u skladu sa potrebama privatnog vlasnika, bogato ukrašena, rezbarena, pozlaćena, sa kabinom ušuškanom u svili i kadifi iza zavese, razmetljivo obojena iz želje da privuče pažnju i pokaže da je njen posednik imalac ukusa i pratilac mode.

Neka vas ne zbuni to što su danas sve gondole obojene u crno: to je posledica jedne odluke mletačkih vlasti iz 1562. godine po kome sve gondole u Serenisimi, izuzev ceremonijalnih, moraju da budu crne kako bi se izbegla grešna ekstravagancija. Naravno, najbogatiji su Mlečići radije plaćali kazne čime su dodatno isticali svoj superiorni status. „Hej, Đanluiđi, da li si video Markovu gondolu? Ružičasta je. On ga živi“.

 

NA_VODI_gondola03Osobeni izgled gondole razvijao se postupno tokom mnogih vekova, a današnji oblik je dobio u XIX stoleću, premda su se gondole razvijale sve do sredine XX veka kada su gradske vlasti zabranile dalje modifikovanje.

U prošlosti, svaka je gondola izrađivana u malom porodičnom brodogradilištu koji se zvao „skvero“; sa oca na sina pa na unuka i praunuka, i tako dalje, učilo se kako da se izabere drvo najboljeg kvaliteta, a koristila se bukva, trešnja, brest, jela, ariš, lipa, mahagonij, hrast ili orah.

Sve je počinjalo od drvenog kalupa koji je ugrađen u radioničarski pod ko zna koliko generacija ranije; na tu osnovnu formu prvo su stavljali prednju i zadnju krmu a zatim postavljali uzdužne daske i rebra čime su dobijali oblik čamca pogodan za kliženje niz plitke i uske kanale. Gondola nema nijednu pravu liniju ili ivicu, a taj profil je dobila tako što je doslovno provlačena kroz vatru i vodu: spaljivana bakljom od močvarne trske, pa hlađena.

Ipak, većina od 500 sati koliko je bilo potrebno za izradu jedne jedine gondole otpadalo je na poslednju etapu proizvodnje: lakiranje vodootpornom glazurom. Svaka porodica je imala svoj tajni recept koji je ljubomorno čuvala, a glazura se nanosila više puta.

 

NA_VODI_gondola01Kada je sve bilo gotovo, i dalje nije sve bilo gotovo. Tada su na scenu stupali proizvođači dodatnih delova, ako tako možemo da se izrazimo: specijalizovane zanatlije snabdevali su svoje gondolotvoračke kolege kabinama, ornamentima i svim drugim sitnicama koje „život“ znače.

Izrađivači vesala postali su vremenom njihovi nerazdvojni partneri. Raskošno rezbareni naslon za veslo, „forcola“, počeo je kao krajnje jednostavna i svedena viljuška ali je evoluirao u vrlo preciznu alatku koja gondolijeru omogućava da veslom barata na bezbroj načina te tako manipuliše čamcem i snalazi se u gužvi uskih mletačkih kanala.

Krajem XIX veka izrađivači gondola počeli su da levu stranu čamca prave širom od desne, kao kontrabalans sili koju stvara jedan gondolijer, a koja je njima omogućila da upravljaju plovilom samo s desne strane i bez dizanja vesla iz vode.

Naravno, tehnološki napredak je doveo do toga da danas postoji samo oko 400 gondola u Veneciji čije usluge po paprenim cenama koriste isključivo turisti. Rođeni Mleci su prešli na savremenije oblike transporta po svojim kanalima, poput glisera i motornih čamaca. Da nije nesnosnih turista, gondole bi izumrle. Neka korist i od njih da bude.

Izvor: TELEGRAF