Norvežani su se smijali kad su skužili kakvim brodićem kreće u ledenu avanturu

na-vodi_igor-stopnikListopad je mjesec u kojem ono što smo dotad doživljavali kao ‘ljetnu stvarnost’ postaje uspomena, pohranjena na elektronskim čipovima, a njih sve više držimo pouzdanijim od onih u vlastitim mozgovima.

Vrijedi to za sve – od kupača do jedriličara – a ovi potonji upravo u danima s trolistom jadranskih regata – Mrduja, Viška i Bracolana – dovršavaju stvarne igre s vjetrom i nastavljaju ih po fejsbucima, Youtubeu… To će ove godine učiniti i Igor Stopnik, Ljubljančanin s polovicom obiteljskog stabla iz Zagreba, ali po tradiciji koju je započeo 2012. njegove morske uspomene bit će umnogome posebne i različite od onih brojnih s modrim morem, crvenim i užarenim mediteranskim suncem te raspuhanim maestralom

Tamo kamo jedri taj tridesetogodišnjak s diplomom Fakulteta za kineziologiju i pasionirani pustolov more je nešto drugačije boje, sunce svijetli danonoćno, ali sa snagom prigušene šparne žarulje, a i vjetrovi se drugačije zovu i pušu iz čistog sjevera. Već drugi put zaredom Igor jedri tamo kamo se dizanje jedra ne smatra uživanjem i razonodom, nego više pokorom s kojom se tek može usporediti ona Odisejeva. Jedina razlika od one ‘prave’, prepune bogova, intriga, čarobnica i kraljeva, u tome je što u Igorovoj, koja se ovaj put zbivala u Arktičkom krugu, drugih likova osim njega gotovo da i nema.

Prvi put je Igor zajedrio u Skandinaviji 2012, kad je s malim 3,9-metarskim katamaranom na napuhavanje zaplovio od samog Nordkappa na jug do Narvika, zatim preko jezera Tornetrask i rijeke Torne do Baltičkog mora, a potom i do Stockholma, prešavši u 45 dana više od 2.500 kilometara. U srpnju 2015. odabrao je ‘sigurniji’ brod, ali ruta je bila još više pomaknuta prema sjeveru.

Smještena je na područja oko Sjevernog pola, a Igorova plovidba je trajala 15 dana tijekom kojih je prešao 1.100 milja. Dodajmo tomu četiri dana putovanja automobilom od Ljubljane do Kirksena i šest dana za povratak – sve u svemu 25 dana pustolovine za pamćenje. Kako nekome, uopće, padne na pamet takav put, pitam se dok se uspinjem do Igorovog doma u Ljubljani. Kao da je čuo moje pitanje pa mi je odgovorio da su zameci puta na sjever – u Hrvatskoj.

na-vodi_igor-stopnik-1

‘Jedrim već od malih nogu. Počeo sam na krstašu s roditeljima. S dvanaest godina počeo sam jedriti ljeti na laseru u klubu Burin u Novom Vinodolskom. Moja mama je iz Zagreba, a u Novom moja baka ima vikendicu. Kako sve prave plovidbe počinju maštom, tako su i ove moje ‘hladne’ plovidbe valjda začete u maštarijama u Vinodolskom’, pripovijeda Igor dok priprema elektroničku prezentaciju na računalu.

‘U jedrenju postoji sve što vam može pasti na pamet: prije svega sloboda, puno osobnih izazova, avanture, adrenalina, snova, a sve je nadahnuto velikim pričama poznatih jedriličara. Svaki se jedriličar brzo zarazi željom jedrenja oko svijeta, kao i ja. Pročitao sam sve knjige o jedrenju koje sam dobio i satima surfao internetom tražeći informacije o rutama, brodovima i jedriličarima. Priče o Mirku Bogiću (Hrvatu koji je jedan od ugaonih kamena slovenskog jedrenja) i prvom svjetskom putniku samcu Joshui Slocumu obarale su me s nogu. Već kao klincu solo jedrenje mi je predstavljalo nešto nemoguće, teško dakle, pravi izazov’, pripovijeda, a onda, kao da je riječ o sitnicama, skicira svoju jedriličarsku biografiju.

S prvim laserom najprije je na nekoliko dana odlazio pod Velebit, sljedeće godine već je dojedrio od Novog Vinodolskog do Zadra, kasnije sve dalje i dalje. U međuvremenu je položio za yahtmastera, zatim otišao u jedriličarske gastarbajtere u Antibes u Francuskoj. Kao profesionalni član posade jedrio je na Swanu 100 od Palma de Mallorce preko Malte do Francuske. Kasnije je na ruti od Paname do Tahitija prešao Pacifik, a za zabavu je skiperirao po Jadranu, Grčkoj, Bahamima…

‘Stalno sam mijenjao jedrilice i tražio novo iskustvo, posebno samačke izazove. Imao sam katamaran Tiki 21 pa sam odjedrio do Dubrovnika i nazad. Druge godine sam se s laserom spustio do Albanije, onda je slijedio projekt Skandinavija, najprije 2012, a sad evo i ovog novog, posebno zahtjevnog iz 2015. Na sve te plovidbe išao sam s puno straha i nesigurnosti. Nisam znao kako će sve proći, ali to je valjda suština avanture. Kad sve znaš, imaš sve karte i svu opremu, onda je to godišnji odmor – ne i avantura’, priča pa se s brodova i morskih milja vraća na – glavu.

‘Prije nego što se otisneš u glavi moraš proći sve moguće situacije i probleme koji se mogu dogoditi i naći rješenje. Moraš jako vjerovati u sebe. A što se tiče opreme – uvijek imam samo osnovnu. Oprema je skup hobi i tako sam jednostavno išao bez mnogih stvari za koje svi govore da ih trebaš. Na kraju sam vidio da sve to ne trebaš i da je bitno da si suh i na toplom, da nisi gladan i da ima dobrog vjetra. Ne trebaš ni karte ako se doma dobro pripremiš i vizualiziraš svoj put’, smije se pa zaključi – psiha zna biti veći problem od opreme.

‘Kad si umoran, treseš se od hladnoće, nema vjetra, ali ima puno valova ili te sunce prži u bonaci, a ti bez motora… U svim takvim i sličnim situacijama sve je u glavi. Nije lako držati kormilo po 20 sati jedrenja i uz to još jesti, navigirati, kratiti jedra i – piškiti. I sve to dan za danom. Moraš naučiti kako to prihvatiti kao da ti je gušt, a ne napor. A to možeš tek kad upoznaš sebe, kao i to kako da umanjiš te teškoće. To se uči godinama, a na kraju dođe kao neka vrsta meditacije u kojoj si sve bolji. To je super vijest i znači da ću moći vještinu avanturističkog jedrenja poboljšavati do visoke starosti i biti sve bolji’, opet poentira s osmijehom dok mu prstom pokazujem na rutu kojom je plovio.

‘Put planiram uz pomoć Google Eartha i interneta. Uvijek nedostaje puno informacija jer malo ljudi jedri tamo kamo ja idem. Ali to je super jer pruža avanturu. Ove godine sam prvi put imao bolju kartu, a mislim da se zove autokarta Norveške’, zeza se, a onda se uozbilji.

POMORAC.NET
JOSIP ANTIĆ