Kako je dubrovački kapetan zbog oklade preplovio Atlantik na jedrilici od 6 metara (i pritom poludio)

na-vodi_nikola-primorac-aNikola Primorac, sin bogatog lihvara iz Dubrovnika, u listopadu 1869. godine okladio se u jednom liverpulskom klubu da će, za iznos od tisuću funti, preploviti Atlantski ocean u preuređenom čamcu za spašavanje

O životu i pothvatu kapetana Nikole Primorca kod nas se pisalo relativno malo, a članci su bili temeljeni na neprovjerenim izvorima i prenašanju glasina najčešće iz druge ruke, pa je sve povezano s njime obavijeno velom misterije. Takva je situacija proizašla iz činjenice da je Primorac rodni Dubrovnik napustio oko 1860. godine, u mladoj dobi, otišavši u svijet iz kojeg se nikada nije vratio. Kako su mu supruga i djeca stradali još krajem 1860-ih, a bliža rodbina izumrla prije Drugoga svjetskog rata, u Dubrovniku se već ni u 1950-im godinama više nisu mogli pronaći čvršći tragovi, njegova pisma ili bilo što drugo što bi upotpunilo sliku o našem znamenitom pomorcu. Ovaj je tekst pokušaj da se kritički istraže danas poznati izvori vezani uz njegov život i senzacionalan, gotovo suludi, pothvat u kojem on prvi u svijetu malom jedrilicom – zvala se City of Ragusa – u oba smjera prelazi Atlantik.

Nakon Napoleonskih ratova nastupilo je doba kada se fokus izazovima sklonog rastućeg bogatijeg sloja okreće moru i plovidbi. Za promociju takvog pristupa počinju se osnivati yacht-klubovi, pa tako i najprestižniji Royal Thames Yacht Club (1830) i New York Yacht Club (1844), koji ubrzo počinju organizirati jedriličarska regatna natjecanja. Paralelno uz regatno jedriličarstvo razvija se interes za pothvatima u malim jedrilicama, koji često graniče s ludošću. Ovakve avanture, koje se poduzimaju uz goleme rizike, zahtijevaju veliko pomorsko znanje i odvažnost. Prva spoznaja da se malim čamcem može postići teško zamisliv pothvat vezuje se uz engleskog poručnika Williama Bligha (1754-1817), koji je nakon pobune na barku Bounty, u teško opterećenom 7 metarskom čamcu sa 19 ljudi, bio prisiljen na pomorsko iskušenje, u kojemu je za 47 dana plovidbe Tihim oceanom uspješno prevalio put od 6700 kilometara.

Plovidbu su okončali 15. lipnja 1789, uz samo jednog stradaloga, došavši do otoka Coupang. Nakon ovog postignuća kao da se sve činilo mogućim. Novu granicu izazova u plovidbi postavlja američki brodograditelj James Miller Cranton (1817-1905), koji sam 12,3 metarskom škunom Toccao (23 t) isplovljava 1. listopada 1849. iz New Bedforda u Massachusettsu. U avanturi koja je trajala 226 dana on je preko rta Horn doplovio u San Francisco na zapadnu obalu Amerike, prevalivši put od 27 000 kilometara. Trebalo je proći dosta vremena dok se netko nije prihvatio izazova da u maloj jedrilici preplovi Atlantski ocean. Prvi neuspješan pokušaj vezuje se za američkog kapetana Johna C. Donovana, koji se s Williamom Spencerom i psom Tobyjem, u malom, tek 5 metara dugačkom brigantinu Vision, odvažio 26. lipnja 1864. isploviti iz New Yorka u pokušaju da dosegne Liverpool.

na-vodi_nikola-primorac-1

Nikola Primorac (lijevo), Edward Hayter (desno) i pas Boatswain, posjetnica na kartonu, srpanj 1871.

Pomorci izgubljeni na oceanu

Jedrilica je znatno propuštala vodu te se u Bostonu već nakon 9 dana plovidbe morala zadržati na popravku. Nakon izvršenih radova Donovan mjesec dana kasnije ponovno isplovljava na Atlantik, ali mu se od tada gubi svaki trag. Prvi uspješan prijelaz Atlantika malom jedrilicom u smjeru Zapad-Istok, koji se smatra lakšim za plovidbu, nije trebalo dugo čekati. Na poticaj brodograditelja Olivera Ingersolla iz New Yorka, koji je želio reklamirati vlastitu konstrukciju metalnih galvaniziranih čamaca za spašavanje, kapetan John M. Hudson, Frank E. Fitch i pas Fanny, na Ingersollovoj 8-metarskoj šalupi Red, White and Blue (2,38 t), 9. srpnja 1866. kreću iz New Yorka.

Preplovljavanje Atlantika trajalo je samo 35 dana, nakon čega dolaze u Hastings na engleskoj obali. Putovanje je bilo praćeno lošim vremenom, paluba je propuštala vodu, zbog čega se većina hrane pokvarila, signalnu lampu su izgubili, kronometar je zahrđao i stao, a Fanny je uginula nekoliko dana prije trijumfalnog završetka puta. Bio je to veliki pothvat pri kojem se Ingersollova konstrukcija čamca dokazala uspješnom te je 1867. legendarni čamac predstavljen na Svjetskoj izložbi u Parizu.

Nakon toga, najveći izazov u svijetu yachtinga bilo je preplovljavanje Atlantika u težem smjeru Istok-Zapad, protiv vjetra, u maloj jedrilici. Ova avantura kao da je čekala na dubrovačkog kapetana Nikolu Primorca. Pustolovina u kojoj je 1870. godine Primorac u maloj jedrilici prvi protiv vjetra preplovio Atlantik, nakon čega se sljedeće godine s njom vratio u Liverpool, bila je prvorazredna svjetska senzacija.

Na sljedeći veliki iskorak u yachtingu trebalo je čekati punih 28 godina, kada 1898. kapetan Joshua Slocum, kao prvi samac, 11-metarskom šalupom Spray u tri godine oplovljava svijet. Pothvat hrabrog kapetana Nikole Primorca, započeo je negdje u listopadu 1869. okladom za 1000 funti u kapetanskom klubu u Liverpoolu da će u maloj jedrilici u oba smjera preploviti Atlantski ocean. Primorac je uspio ostvariti tu suludu nakanu, a o pothvatu su uz mnoge kontroverze izvještavali nebrojeni članci američkih i britanskih novina iz 1870. i 1871. godine.

Može se primijetiti da je u domaćim novinama odjek na jedinstveno postignuće dubrovačkog kapetana Primorca gotovo posve izostao. Tek Vienac 9. rujna 1871. prenosi kratku vijest pod naslovom Najhitrija ladja na svietu, navodeći da je „naš sunarodnik kapetan Primorac sagradio ladju, kojoj je nadjenuo ime grad Dubrovnik, s kojom je on iz Amerike u Evropu (iz Newyorka u Cork) za 36 dana došo“.

Sve vezano uz kapetana Primorca zasigurno bi ovdje prekrio zaborav da Dubrovčanin Marcel Kolin (1888-1948), pučki učitelj i pomorski entuzijast, nije odlučio zabilježiti sjećanja peljeških kapetana. Naime, Kolin se iz Zagreba 1933. preseljava na Korčulu, gdje radi na utemeljenju Mornarske škole kraljević Tomislav, za školovanje siročadi pomoraca, iseljenika i svjetioničara, kojoj postaje prvim upraviteljem. Kao pisac i novinar Kolin je neumorno radio na prikupljanju građe, slika i predmeta vezanih uz povijest pomorstva. Godine 1934. objavio je knjigu Jedrenjaci – priče i slike starih brodova i kapetana u kojoj, pod naslovom The City of Ragusa – Grad Dubrovnik, prenosi priču dubrovačkog kapetana Aleksandra o pothvatu kapetana Nikole Primorca.

Time je ipak netko u našim krajevima, prvi put nakon 63 godine, zabilježio postignuće legendarnog dubrovačkog kapetana. Nešto kasnije, Kolin se 2. veljače 1941. pojavljuje kao glavni organizator pomorske izložbe Pomorski putevi i Dubrovnik kroz stoljeća kojom je praktično utemeljen Pomorski muzej u Dubrovniku.

Sin bogatog dubrovačkog lihvara

Legenda govori da je obitelj Primorac sa Šipana doselila u selo Jasenice još u vremenu kada je Dubrovačka Republika naseljavala prazne prostore Konavoskih brda. U braku Đure Primorca i Stanislave Busdohan, rođen je u Jasenici Ivo Primorac (1804-1889), otac kapetana Nikole Primorca. Ivo se kao mladić zaputio u Dubrovnik gdje je izučio za pekara te je 1828. oženio Anu Nadramija iz Brgata. U njihovu braku rođeni su, Stana (r. 1828), Đuro (r. 1829), Ivo (r. 1833), Ana (1836-1865) i kao najmlađi, sin Nikola, rođen 28. srpnja 1840. u Dubrovniku.

Otac Ivo obogatio se vodeći pekaru koja je u Dubrovniku bila locirana „na Rupe“. Uskoro se uspješno počinje baviti i lihvarstvom, te je uz kamatu gradskim zanatlijama posuđivao novac. Zaradu u tom poslu osigurava kupnjom brojnih kuća u Dubrovniku. Ivina supruga Ana umire 1858, nakon čega se Ivo 8. rujna 1859. oženio Milicom Miletić iz Podstranje. Koliko je već odrasloj Ivinoj djeci iz prvog braka novi brak oca bio po volji, teško je prosuditi ali je poznato da uskoro najstariji sin Đuro odlazi u Chicago, sin Ivo iseljava u Buenos Aires, kćer Ana se 1859. udaje za Petra Krasić-Muratovića, a najmlađi Nikola, koji je od rane mladosti plovio, odlučuje se – iselivši se u Liverpool početkom 1860-ih – karijeru nastaviti na trgovačkim jedrenjacima.

U dubrovačkim maticama vjenčanih ne pronalazi se traga da je Nikola Primorac oženjen. Ocu kapetana Nikole, u drugom se braku rađaju, Viktorija (r. 1861), udana za Nikolu Nemanjića, Ljubica (r. 1862), Ivo (1864-1944), koji je radio kao postolar u Dubrovniku, i Vlaho (1867- c. 1940) koji je bio urar i općinski vijećnik u Dubrovniku. Za mladog se pomorca Nikolu Primorca može pretpostaviti, kao i za većinu pomoraca njegove generacije, da plovi već od 1854. godine, ali nema podataka o tome da je ispit za kapetana položio na Nautičkoj školi u Dubrovniku.

U to vrijeme pomorci koji su htjeli polagati za kapetana većinom nisu željeli gubiti vrijeme pohađanjem dvogodišnje Nautičke škole, već su praksu i zaradu radije stjecali plovidbom, dok su kapetanski ispit lakše mogli položiti u privatnoj školi kapetana Pavla Saltarića (1824-1891) koja je u razdoblju od 1843. do 1863. djelovala u Dubrovniku. Koliko je tada Saltarićeva škola bila popularnija od Nautičke škole osnovane 1852, najbolje pokazuje podatak, da je u razdoblju od 1852. do 1856. kod Saltarića za kapetana položilo 55 đaka, dok je u istom vremenu Nautičku školu u Dubrovniku završilo tek 11 polaznika.

Nažalost, poznate su Saltarićeve bilježnice o polaznicima tečaja samo iz vremena do 1856, a ni na tom popisu se ne nalazi ime Nikole Primorca. Ukoliko je Primorac i htio kod Saltarića položiti za kapetana, to bi vjerojatno, nakon barem dvije godine provedene na plovidbi, mogao izvršiti u dobi između 17. i 20. godine, dakle negdje između 1857. i 1860. godine. Također, do danas nije poznato da li je Nikola Primorac uopće položio za kapetana.

U tom vremenu većina se pomorskih kapetana osposobljavala isključivo plovidbom, gdje su početno od mornara i palubnih poslova, kroz niz godina iskustva u plovidbi svjetskim morima i oceanima, mogli postati zapovjednici i velikih trgovačkih jedrenjaka, barka ili nave, nosivosti preko 600 tona. Pregledom imena zapovjednika brodova navedenih u Lloyd’s Register of Shipping, koji pokriva većinu brodova svih zastava nosivosti iznad 100 tona, te spiskova Mercantile Navy List, u kojima su navedeni britanski brodovi nosivosti iznad 25 tona, ime Nikole Primorca ili Pietra Di Coste, kako se Primorac najčešće navodi u britanskim novinskim člancima, ne može se pronaći. Nadalje, The Illustrated London News od 25. lipnja 1870. spominje da je kapetan Primorac (Pietro Di Costa) u brodolomu jedrenjaka austrijske trgovačke mornarice kojim je zapovijedao, a koji se dogodio kod rta Goodwin Sands u Kentu, najvjerojatnije u prvoj polovici 1869, izgubio suprugu i dvoje djece.

Područje rta Goodwine Sands bilo je 1869. kobno za mnoge brodove. Kronike britanskih dnevnih listova i časopisa Life Boat bilježe na toj lokaciji brodolome barem dvadesetak brodova. Pregledom svih tih izvješća ne nalazi se niti jedno potonuće austrijskog broda, iako je te godine na drugim mjestima engleske obale potonulo bar pet austrijskih brodova – brig Veritas, brak Suez, brigantin Cam te barkovi Mea i Pace. Lokacija Goodwin Sands bila je kobna za bark Ann Longton (648 t), kapetana Jamesa Petriea koji je potonuo 28. kolovoza 1869, vraćajući se iz Newcastlea s tovarom ugljena za Carthagenu. Nadalje, na njoj su zabilježeni brodolomi ruskog barka Providentia (700 t), škune Chafton Winkel iz Aalborga, briga Carl iz Rostocka, barka Highland Chief (153 t) iz Newcastlea.

U brodolomu je stradala i barka Emilie, nave Frank Shaw (1000 t) pri čijem je potonuću 20. listopada 1869. izgubljeno 11 života, pa škunera Gaspard iz St. Maloa, barka Fileremosea iz Genove, škunera Snowdrop (141 t) iz Aberdeena, barka Chantieleer iz North Shieldsa, barka Augulia iz Liverpoola, barka Beverley u čijem je brodolomu nestalo 5 života, i još mnogih brodova. Niti jedno izvješće o potonuću jedrenjaka na lokaciji Goodwin Sands ne spominje ime kapetana Nikole Primorca. Statistika brojnih potonuća brodova u blizini rta Goodwin Sands upućuje na vjerojatnost da je brodolom kapetana Primorca nastao u zimskom periodu. Zima sa jakim vjetrom na toj lokaciji može biti kobna za jedrenjake.

na-vodi_nikola-primorac-2

ILUSTRACIJA BRODA CITY OF RAGUSA NA KOJEM JE PRIMORAC PREPLOVIO OCEAN – THE ILLUSTRATED LONDON NEWS (JUNE 25, 1870)

Privatne i profesionalne tragedije

U samo jednom danu, 12. veljače 1869. katastrofalni olujni sjeverozapadni vjetar kod Goodwin Sandsa je sijao kaos, Liverpool Daily Post navodi da je tada na području između Margatea i Forelanda nasukano i potopljeno šest jedrenjaka s brojnim ljudskim žrtvama. Bilo kako bilo, brodolom kapetana Primorca, pored osobne tragedije u kojoj je izgubio suprugu i dvoje djece, vjerojatno je rezultirao gubitkom kapetanske licence. Ovaj je tragičan događaj zasigurno obilježio daljnji život 29 godišnjeg kapetana. Njegova sklonost prihvaćanju enormnog rizika, bez obzira bila to hrabrost, ili nešto drugo, što vjerojatno nikada nećemo saznati, vodila ga je dalje u najveću životnu avanturu. Kapetan Primorac, ostavši bez odgovarajuće pomorske egzistencije, u listopadu se 1869. u jednom kapetanskom klubu u Liverpoolu okladio za sumu od 1000 funti da će na maloj jedrilici preploviti Atlantski ocean u smjeru Istok-Zapad, što do tada nitko na svijetu nije uspio.

Ime kluba u kojem je sklopljena oklada može se nazrijeti iz jednog kasnijeg zapisa, na 29. stranici brodskog dnevnika, u kojem se navodi da je 23. srpnja 1870. bačena poruka u boci adresirana na Lee & Nightingale’s u North Johns Streetu. Da li se zaista radilo o okladi, kako je navedeno u Kolinovoj knjizi, ili je sve ipak bilo motivirano nekom njegovom iracionalnom željom za avanturom nije iz raspoloživih izvora moguće utvrditi. Iz kasnijeg razvoja događaja može se nazrijeti da je vjerojatna oklada koju je sklopio Primorac obuhvaćala i uvjet povratka jedrilicom u Liverpool.

Iznos oklade nije bio mali, po tadašnjim je mjerilima odgovarao iznosu od pet godišnjih kapetanskih plaća u trgovačkoj mornarici. Također, može se nagađati da je Primorac, iako je tada i sama kapetanska riječ mogla biti prihvatljiva, ipak zbog visokog iznosa oklade, kao polog morao staviti vlastitu kuću ili što drugo kako bi zajamčio isplatu. Nadalje, ostaje pitanje od kojih je novaca Primorac nabavio, pregradio i opremio jedrilicu kojom će se otisnuti u avanturu? Logičan odgovor mogao bi biti da je od oca Ive, koji se obogatio lihvarstvom posudio sredstva.

Kako je znano da je otac Ivo u Dubrovniku propao s lihvarskim poslom – jer su svi nakon „nekakvih glasina“ željeli podignuti novac koji su kod njega položili uz kamatu – možemo tek samo nagađati nije li baš glasina o „ulaganju u avanturu kapetana Primorca“ kod sugrađana prouzročila takvu reakciju. Bilo kako bilo, kapetan Primorac je prvo morao pronaći nekog iskusnog i avanturizmu sklonog kapetana koji bi se s njim odvažio upustiti u pothvat. Naime, kako se može pretpostaviti da je Primorac izgubio kapetansku licencu, netko je morao biti kvalificiran da kod vlasti u Liverpoolu registrira jedrilicu za isplovljenje.

Naći osobu za takav pothvat zasigurno nije bio lak posao. Irac, kapetan John Charles Buckley (r. 1836) iz Kilteelya kraj Limericka bio je njegov izbor. Buckley se kao mladi dragovoljac upisao u Second Dragoon Guards početkom Krimskog rata, ali ubrzo prelazi u Kraljevsku mornaricu, gdje se uspinje do mjesta signalnog časnika te sudjeluje 1855. u bombardiranju ruske utvrde u Sveaborgu. Poslije rata služio je na brodu na Dalekom istoku, nakon čega 1857. napušta vojsku i prelazi u trgovačku mornaricu. Ubrzo se vraća vojnoj službi kao pješadijski narednik u Royal Limerick Regiment. Prilikom boravka postrojbe u Hytheu na južnoj obali Engleske spašava 28. rujna 1858. od utapanja dva vojnika, za što je odlikovan Srebrnom medaljom Royal Humane Society.

U Ameriku na čamcu za spašavanje

Godine 1860. pridružuje se Papinskoj vojsci u ratovima za ujedinjenje Italije, te sudjeluje u bitkama kod Castelfidarda i Spoleta, nakon koje biva ratni zarobljenik snaga kralja Viktora Emanuela II u Ženevi. Za služenje katoličkim ciljevima nagrađen je titulom viteza Reda sv. Silvestra. Nakon 1864. vraća se u trgovačku mornaricu, te je kapetan američkog putničkog parobroda, a 1868. zapovjednik je velikog broda u trgovini s Kinom. Nakon izbora Buckleya za kompanjona, Primorac za planiranu avanturu treba pronaći pogodnu jedrilicu. Članak novina Isle of Man Times od 20. studenog 1869, pod naslovom Potapanje broda u uvali Ramsay, navodi da se brigantin Breeze iz Liverpoola, pod zapovjedništvom Davisona, u vlasništvu J. S. Detvoya i H. Smitha potopio u uvali Ramsey. Brod je isplovio 11. studenog iz Liverpoola za Trinidad s teretom ugljena.

Svih četrnaest članova posade spasilo se u malom čamcu za spašavanje i doplovilo do Ramsaya na otoku Man. Početkom siječnja 1870. taj je čamac za spašavanje brigantina Breeze iz Ramsaya dopremljen u Liverpool gdje je u nekom od brodogradilišta ponuđen na prodaju. Primorac je kupio čamac ocijenivši da bi taj spasilački čamac dužine 6,1 metar uz određene preinake mogao poslužiti za planiranu pustolovinu.

Trebalo je odmah započeti s potrebnim pregradnjama čamca, kako bi već početkom travnja bili spremni za probne plovidbe zaljevom Mersey pred Liverpoolom. Na čamac je ugrađena paluba, niska kabina te dva jarbola i kosnik na pramcu. Po sjećanju kalafata koji je obavio radove izvjesno je da su zbog „pličine čamca“ nadograđena i tri (četiri) reda dasaka, čime je bočna oplata čamca povišena za 50-tak centimetara. Trebala je velika hrabrost da se sa takvom konstrukcijom jedrilice, ukupne težine nešto manje od 2 tone, u kojoj niti jedna bočna daska nije deblja od 1,3 centimetra, otputi na preplovljavanje Atlantika.

Što se nadalje dešavalo u glavi kapetana Primorca nije lako dokučiti. Znao je da će morati ploviti protiv vjetra pa je tako na krmeni jarbol čamca ugradio i šesterokraku vjetrenjaču, vjerojatno inspiriran pokusima koje je Henri Giffard u to vrijeme obavljao na balonima. Vjetrenjača je bila zupčanicima i osovinom vezana sa dvokrakim podvodnim propelerom koji je trebao pogoniti čamac. Nažalost, Primorac je ovu briljantnu ideju korištenja čeonih vjetrova za protusmjernu propulziju ipak morao u probnim vožnjama odbaciti jer se osvjedočio da je vjetrenjača vrlo dvojbene praktične funkcije.

Bilo je očito da stabilnost tako male jedrilice, širine 1,82 metra, u plovidbi postaje kritična, jer se zbog plitkog gaza od tek 0,86 metara nije mogao postaviti balast veći od 1 tone. Možemo samo zamisliti koliko je novca, rada i vremena odnijela realizacija ove „novotarije“ koja je čamcu u plovidbi protiv vjetra trebala osigurati bolje plovne mogućnosti. Za povijest ipak ostaje crtež objavljen u The Illustrated London News od 25. lipnja 1870, koji prikazuje jedrilicu s vjetrenjačom pri probnoj plovidbi, a Primorcu, čini se, time pripada primat da prvi na svijetu koristi vjetrenjaču za pogon broda.

Prije probne vožnje trebalo je jedrilicu nekako nazvati. Primorac, koji je očito bio i financijer cijelog pothvata, upisao je ime svog rodnog grada, nazvavši je City of Ragusa – Grad Dubrovnik. Nakon provedenih testova jedrilice Primorac i Buckley odlučili su ipak zadržati podvodni propeler koji se mogao pogoniti i ručnim mehanizmom, a koji su mogli izvaditi iz vode kako ne bi stvarao dodatni otpor.

Ostaje dvojbeno kolika je bila praktična korist od ručnog pogona podvodnog propelera. City of Ragusa nosila je oko tonu balasta, iz čega se zaključuje, imajući u vidu njenu konstrukciju, da je stabilnost mogla održavati samo pri malom nagibu. Na čamcu su postavljena dva jarbola, tipa jole, s ukupnom jedriljem od 64 metara. Ovakav tip jedrilja, uz korištenje samo olujnog i krmenog jedra, pri jačim vjetrovima čamcu osigurava dobru stabilnost. Kako bi prije putovanja povratio bar neki dio uloženog novca Primorac je početkom svibnja 1870. jedrilicu City of Ragusa izložio u podnožju Wellingtonovog spomenika u Liverpoolu, te u sklopu putujućeg Talijanskog cirkusa. The New York Times od 15. svibnja 1870. izvještava da je City of Ragusa spremna iz Liverpoola isploviti za New York u najveću avanturu te vrste. Na maloj jedrilici će ploviti dva čovjeka, vlasnik kapetan Primorez i kapetan J. C. Buckley te pas newfoundlander nazvan Boatswain (Noštromo).

Članak navodi da mali prostor za spavanje u kabini predviđa ležaj za samo jednog čovjeka te da na jedrilici imaju patentiranu peć za kuhanje. Ukrcane su namirnice za tri mjeseca plovidbe i 450 litara vode koja se u slučaju potrebe može ispumpati iz spremnika. Na kraju se spominje da su vlasnik jedrilice i kapetan Buckley pomno proučili rutu te da su uvjereni da će sa sigurnošću moći doploviti do New Yorka. Od hrane su ponijeli usoljenu govedinu, sušeno meso, grah i baškote, a za kuhanje je trebalo poslužiti 230 kilograma ugljena.

na-vodi_nikola-primorac-3

TEKST O PODVIGU OBJAVLJEN U NEW YORK TIMESU U RUJNU 1870. GODINE

Detaljno planiranje sulude plovidbe

Odvažan pothvat kapetana Primorca i Buckleya morao je biti detaljno planiran. Trebalo je nabaviti najbolje pomorske karte, aneroidni barometar te pouzdan kronometar kojim bi uz pomoć sekstanta mogli određivati napredovanje po geografskoj dužini. Naime, na njihovom putu od 5000 kilometara očito su računali s prosječnom brzinom od 100 km/dan. Dobar se džepni kronometar, čija je pogreška u mjesec dana manja od 2 minute, tada već mogao nabaviti za prihvatljivih 50 funti. Za određivanje pozicije broda najveći problem pomoraca nije bilo utvrđivanje geografske širine, koja se određivala sekstantom, već mjerenje geografske dužine. Zahvaljujući istraživanju američkog kapetana Thomasa Sumnera, čija je knjiga A New Accurate Method of Finding Ship’s Position at Sea, tiskana 1843, pomorci su relativno točno mogli odrediti geografsku dužinu.

Ipak, zbog složenosti metode, pretpostaviti je da su Primorac i Buckley direktno određivali geografsku dužinu uporabljujući kronometar i sekstant, na način da su uspoređivali razliku u vremenu u minutama od podneva koje bilježi kronometar pri opažanju Sunca u zenitu u plovidbi i referentnog podneva izmjerenog kronometrom u početnoj točci puta. Kako je poznata geografska dužina početne točke plovidbe (Liverpool), razlika od 1 minute pri opažanju zenita Sunca odgovara napredovanju 0,25 stepeni po geografskoj dužini. Na planiranoj ruti njihove plovidbe 1stepen geografske dužine odgovara udaljenosti 75 kilometara. Ukoliko se pretpostavi da kronometar u 50 dana griješi 5 minuta, izlazi da su mogli izračunati geografsku dužinu, a time i poziciju broda, s točnošću unutar 100 kilometara.

Početkom lipnja 1870. spremni su za isplovljavanje. Opskrbni račun lučkih vlasti u Liverpoolu navodi – „City of Ragusa, yawl, Port of Liverpool, granted number 2,020; bonded and drawback stores, J. C. Buckley, master, from New York; two men. No passengers or troops. No guns. Two tons.“ City of Ragusa bila je najmanje plovilo koje je ikada prošlo liverpulsku carinu, a službenik koji je obavio dužnost ispunio je jednak formular i za Great Eastern, tada najveći brod nosivosti 27 000 tona. Western Daily Press od 1. lipnja 1870. izvješćuje da zapovjednik City of Ragusa, kapetan Pimorey, očekuje da će preploviti Atlantik za 50 dana. Isplovljavanje City of Ragusa iz Liverpoola moralo je zbog lošeg vremena biti odgođeno za dva dana.

Pri tome treba spomenuti da lokalni listovi polazak bilježe s 2. lipnjem 1870, dok kapetan Buckley, koji je zadužen za pisanje brodskog dnevnika, u dnevnik pogrešno unosi da su isplovili 3. lipnja 1870. u 14 sati uz ispraćaj tisuću okupljenih znatiželjnika. Buckley je i nadalje dnevnik vodio s tom pogreškom, opisujući dnevna događanja pod datumom sljedećeg dana. Treba naglasiti da većina britanskih i američkih listova kao zapovjednika City of Ragusa prepoznaje isključivo kapetana Buckleya, a ne Primorca. O razlozima takvog postupanja može se samo nagađati, no vjerojatno Primorac nije baš najbolje vladao engleskim jezikom, pa je komunikaciju s novinarima logično vodio Buckley, uvijek pomalo veličajući vlastitu ulogu.

Iz kasnijeg slijeda događaja potpuno je izvjesno da je kapetan Primorac bio glavni organizator i financijer cijeloga pothvata. Interesantno je dodatno uočiti da Buckley u brodskom dnevniku na samo na tri mjesta (14, 27. i 31. stranica) spominje Primorca, i to samo imenom Peter (de Costa). Prva četiri dana sporo su napredovali u plovidbi Irskim morem. Svakodnevni zapisi barometarskih očitanja u brodskom dnevniku u početnim danima plovidbe bilježe visinu stupca žive oko 30,5 inča, što je upućivalo na lijepo vrijeme.

Tuskar obilaze 7. lipnja, nakon čega sučeljavaju snažne vjetrove te im treba tri i pol dana kako bi 11. lipnja u 23.44 sati došli u Queenstown na obali Irske. Uočili su da City of Ragusa ima znatna propuštanja koja se moralo sanirati u brodogradilištu. Najvjerojatnije se radilo o strukturnoj slabosti čamca, jer pritisak ugrađenog jarbola nije bio prikladno raspoređen na oplatu. Nakon izvršenih radova isplovili su iz Queenstowna 17. lipnja. Sljedećeg dana na 13 milja sjever-sjeverozapad opazili su hrid Fastnet i znali su da je to posljednje kopno koje će vidjeti do prelaska na drugu stranu. Dnevnik već 21. lipnja bilježi nezgodu. Gornja oplata jedrilice je propustila pa su dio namirnica trebali baciti, najviše se to odnosilo na kruh (baškote).

Dan nakon toga postali su svjesni da čamac propušta te dosta vremena moraju utrošiti na ispumpavanje vode pomoću dvije pumpe. Navodi se da im je pumpe poklonio konstruktor Adams, a o njihovoj funkciji baš i nemaju najbolje mišljenje. S tim snažnim crpkama mogli su u tri udarca izbaciti 9 litara vode. Dana 28. lipnja nalazili su se otprilike 480 milja zapadno od hridi Fastnet i bili svjesni da im napredovanje ne ide planiranom brzinom. Tog su dana uočili bark Ratcliffe, koji je iz Glasgowa plovio u Quebeck, od kojeg dobivaju vodu i stvari koje su im bile potrebne, te provode šest ugodnih sati na palubi.

Nevjerojatno sretan slučaj

Ubrzo, 30. lipnja, uočavaju da čamac jako propušta te moraju ispumpavati 15 galona vode (68 litara) na sat. Između 30. lipnja i 5. srpnja bili su zle sreće. Pogađaju ih tri oluje, nisu mogli kuhati, zadnja četiri dana bili su bez tople hrane. Sredstvo za potpalu ugljena u oluji je otplavljeno s jedrilice pa nisu mogli zapaliti peć za kuhanje. Nakon potpunog beznađa, slučaj je htio da su moru uočili plutajuću bačvu, koja je na njihovu veliku radost sadržavala šest galona tara, sredstva koje im je nadalje omogućilo paljenje peći. U dnevnik je 4. srpnja kratko zapisano: „pas je jako bolestan“.

Dana 8. srpnja uočili su škuner Hortense koji je iz Liverpoola plovio u Boston. Bila je to dobra prilika da provjere brzinu napredovanja. Pokazivalo se da su 780 milja zapadno od hridi Fastnet te da plove prosječnom brzinom 37,1 milja na dan. Nažalost, od 11. srpnja njihova borba s prodorom mora u čamac postaje titanska. Uskoro čak dvije trećine vremena moraju provoditi u ispumpavanju vode, pri čemu sve češće zazivaju svemogućeg Boga za pomoć kako bi jedrilicu održali na površini. U dnevnik je 21. srpnja uneseno da su prvi put nakon 14 dana plovidbe vidjeli Mjesec i zvijezde.

Buckley 5. kolovoza u dnevnik unosi poziciju 46° 58′ N. i 52° 47′ W., što zasigurno upućuje na pogrešku u određivanju geografske dužine od 70 kilometara. Navedena pozicija realno bi značila da se nalaze na stijenama Cape Boylea na jugu otoka Newfoundland. Interesantno, Buckley ni za taj, a niti za sutrašnji dan, kada se nalaze još 14′ zapadnije (što odgovara poziciji 8 milja unutar kopna Newfoundlanda!), uopće ne unosi ni spomena kopnu. Kod Cape Cleara približila su im se dva kita koje su mogli dotaknuti rukom, uz opasku da sam događaj baš i nije bio bezopasan za jedrilicu.

Dana 9. kolovoza susreću bark Maxwell koji iz Greenocka plovi za Quebec te su kraće vrijeme primljeni na brodu dobivši tražene namirnice i vodu. U plovidbi sa obje pumpe stalno izbacuju more, jer jedrilica konstantno curi i pored popravka koji je snalažljivo izveden korištenjem sapuna. Nakon što su 28. kolovoza razgovarali sa brodovima Guiding Star i Aurora, desio se tužan događaj, od skorbuta ugiba „treći član posade“ – pas Boatswain.

Nakon toga, 4. rujna iskusili su pravi olujni pakao iz kojeg su jedva izvukli živu glavu. Buckley tom prilikom u brodski dnevnik upisuje: „22 sata. Puše strašan olujni vjetar, more je pobješnjelo, takvo što nikada nisam iskusio, kiša lijeva prekrivajući more bijelom izmaglicom… mlazovi kiše su zasljepljujući, teška kiša silinom vjetra udara takvom snagom da kao da će iglom probiti svaki izloženi dio. 23 sata. Oluja pojačava, zastrašujuće teško more… 24 sata. Ponoć. Oluja bjesni. Molim se i ne sramim se to činiti, jer prvi put osjećam strah da nam je došao kraj, te da će sljedeći val biti naše uništenje“. U 5 sati ujutro oluja je oslabila, počelo se daniti, bili su svjesni da su čudom preživjeli.

Sljedećeg dana, 6. rujna, bili su već 81 dan u plovidbi od Queenstowna, uvjereni da se njihovoj nevjerojatnoj avanturi bliži sretan završetak. Tog dana razgovarali sa škunerom Emma L. Rich, od kojeg su dobili jabuke, skuše i novine, a koji je došavši u Boston, prenio vijest o skorom dolasku City of Raguse, koju 9. rujna objavljuje The New York Times. Uskoro susreću brojne ribarske brodove te su konačno u zoru 8. rujna prvi put ugledali kopno. Bio je to veličanstven trenutak kada postaju svjesni svog zasluženog trijumfa. U šest sati poslije podne 8. rujna 1870. isplovio je remorker lučke uprave s glavnim upraviteljem bostonske carine Thomasom Russellom i nekolicinom novinara te je City of Ragusa u osam navečer dotegljena u pristanište Long Wharf.

na-vodi_nikola-primorac-4

MARCEL KOLIN, AUTOR KNJIGE O PRIMORCU ZASLUŽAN ŠTO NJEGOV PODVIG NIJE ZABORAVLJEN, SA SUPRUGOM JELENOM (1925. GODINE)

Zima kod brata Đure u River Fallu

Primorac i Buckley tako su nakon 83 dana plovidbe od Queenstowna prvi puta mogli stati na čvrsto tlo te im je priređen veličanstven doček. City of Ragusa preplovila je 2584 milje prosječnom brzinom 30,7 milja na dan, protiv zapadnih vjetrova, a Primorac i Buckley time su bili prvi koji su malom jedrilicom doplovili iz Engleske u Ameriku. Pri dolasku su zabilježene njihove izjave da odustaju od prvotne nakane da produže ploviti do New Yorka jer se na jedrilici moraju izvršiti popravci. Također, zbog mjesec dana zakašnjenja u dolasku, nisu se ubrzo mogli vratiti u Europu, kako su prvotno planirali, jer je mjesec studeni previše riskantan za plovidbu Atlantikom.

Nakon popravaka koji su u prvom tjednu izvršeni, City of Ragusa bila je od 15. rujna izložena u šatoru na Poljoprivrednom sajmu Oromda. Do početka listopada, ovo čudo od jedrilice došlo je vidjeti preko 40 000 znatiželjnih građana, među kojima mnogi visoki državni dužnosnici, pa i američki predsjednik Ulysses S. Grant sa suprugom. Predsjednik Grant je 28. rujna iskoristio posjet obližnjem Harvardskom sveučilištu u Cambridgeu, na kojem je studij prava upisao njegov mlađi sin Ulysses, kako bi pažljivo razgledao legendarnu jedrilicu, izvijestili su Boston Post i New York Herald. Iz vremena te izložbe potječe i jedina fotografija City of Ragusa, koju sam pronašao u ostavštini generala Henry W. Benhama na University of Texas u Arlingtonu.

Fotografija na posjetnici dana je Benhamu, upravitelju luke u Bostonu, a na poleđini su se potpisali Primorac i Buckley. Dnevnik velečasnog Michaela Bernarda Buckleya (1831-1872), izdan 1886. pod nazivom Diary of a Tour in America, otkriva neke daljnje pojedinosti. Velečasni Buckley, koji nije u rodu sa kapetanom Buckleyem, nalazio se u Bostonu prikupljajući među Ircima novac za gradnju crkve u Corku. Velečasnog je u njegovom bostonskom hotelu 19. rujna posjetio kapetan Buckley te mu ispričao mnoge pojedinosti avanture na Atlantiku. Kapetan Buckley, u razgovoru sa velečasnim očito je sebe htio istaknuti u prvi plan, navodeći da je jedrilicu City of Ragusa nazvao u čast svog pomoćnika Dalmatinca kojem je to rodni grad, te zbog toga jer je Ragusa najmanji bedemima utvrđeni grad na svijetu, a njegova je jedrilica „najmanjih drvenih zidova“ koji su ikada iskusili bombardiranje oceanskih valova.

Razgovor otkriva i da je kapetan Buckley već tada odlučio da više neće preplovljavati Atlantik s tom jedrilicom. Dnevnik velečasnog Buckleya upućuje da se kapetan Buckley zadržao u Bostonu do konca listopada. Tjednik Shamrock iz Dublina, u kasnijem članku 1. srpnja 1871, navodi da se kapetan Buckley ubrzo iz Bostona vratio u Englesku. Velečasni Buckley bio je dobar prijatelj Irca Patricka Donahoea, urednika i izdavača časopisa Boston Pilot, te je po svemu sudeći kapetanu Buckleyu preporučio Donahoea za izdavača brodskog dnevnika City of Ragusa. Ta knjižica od 48 stranica izdana je u Bostonu još iste godine, bez naznake autora, pod naslovom The thrilling log: with incidents, hair-raising escapes, &c., &c., of the little boat City of Ragusa, on her voyage from Liverpool, via Queenstown to Boston. Danas postoje samo dva sačuvana primjerka ove knjižice, jedan u Hesburgh Library na University of Notre Dame, dok se drugi, kojem nedostaje završnih osam stranica, nalazi u knjižnici Kent State University.

Nakon početne euforije, slavlja i priznanja, kapetan Primorac je ubrzo suočen s ne malim problemom: kapetan Buckley se, očito zbog pogibeljne situacije koju su iskusili noću 4. rujna, nije želio dalje kockati vlastitim životom i vratiti u Englesku s Primorcem, ploveći na City of Ragusa. Kapetan Primorac nadalje nastavlja sam. Na svom putu prema New Yorku, gdje kod brata Đure kani provesti zimski period, dolazi 22. listopada u Fall River u Massachusettsu. Nedugo zatim, 19. studenog, u Worcester, gdje sljedeća dva tjedna izlaže jedrilicu na donjoj etaži Mechanics Halla. Ta koncertna dvorana izgrađena 1857. smatrala se arhitektonskim postignućem i bila kulturnim centrom središnjeg dijela države Massachusetts. Primorac tada novinarima navodi da se jedrilicom u lipnju sljedeće godine planira iz New Yorka vratiti u Englesku.

Iz današnje perspektive teško je proniknuti zašto se Primorac odlučio izložiti City of Ragusa u Worcesteru. Za to je u Bostonu jedrilicu morao natovariti na željeznički vagon i tako je dopremiti u Worcester koji se nalazi 50-ak kilometara zapadnije u unutrašnjosti. Nadalje, iz novinskih izvora poznato je da Primorac početkom prosinca uplovljava u New Haven, grad na obali države Connecticut, nakon čega sredinom prosinca City of Ragusa konačno dolazi u New York. Ubrzo, kako izvještava The New York Times od 25. 12. 1870, Primorac je u tom gradu, na Broadwayu No. 542, izložio svoju poznatu malu jedrilicu.

Više od 24 sata na palubi

U proljeće 1871. Primorac u brojnim plovidbama rijekom Hudson pokušava pronaći i odabrati pomoćnika koji bi se pod njegovim zapovjedništvom na City of Ragusa odvažio vratiti u Englesku. Daily Standard od 14. travnja 1871. zabilježio je dolazak kapetana Primorca na City of Ragusa u gradić Albany, na obali rijeke Hudson, koji se nalazi 130 kilometara sjevernije od New Yorka. Pri tome Primorac pokušava odabrati kompanjona koji bi ga pratio na povratnom putovanju u Europu. Izbor nije bio lak, jer mnogi od kandidata nisu zadovoljili čak ni u relativno bezopasnoj plovidbi unutarnjim vodama. Bilo kako bilo, konačan izbor kapetana Primorca bio je mladi pomorac Edward William Hayter (1852-1935), rodom s Novog Zelanda, koji se iskrcao s parobroda City of Limerick, a iskustvo stekao u plovidbi svjetskim morima. Decenijima kasnije podatke o Hayteru donosi The Children’s Newspaper od 26. 1. 1935. u članku Across the Atlantic in a Lifeboat, u kojem je objavljena vijest o njegovoj smrti u Christchurchu na Novom Zelandu. Prije povratka u Englesku Primorac je na City of Ragusa izveo male preinake dodatkom jedra na gornju prečku jarbola.

Došao je i taj dan, 23. svibnja 1871, kada je u 17 sati mala City of Ragusa s kapetanom Primorcem i Hayterom te psom labradorom, koji je kao i njegov prethodnik nazvan Boatswain, isplovila iz New Yorka za Englesku. Primorac se u povratku odlučuje ploviti nešto sjevernijom rutom, koja potencijalno omogućava kraće putovanje. Početno su plovili velikom brzinom, tako da su trećeg dana prešli čak 160 milja u danu, što je ujedno bila i najveća dnevna udaljenost koju su ostvarili. Ubrzo su, na obalama Newfoundlanda, iskusili deset dana lošeg vremena i olujnoga mora pri čemu su neka jedra uništena.

Brodska straža se morala produžiti i preko planiranih 6 sati, pa Primorac na palubi provodi i više od 24 sata. Kada je nakon toga jedrilica zaplovila istočnim kursom susretali su sante leda što je plovidbu činilo opasnom. Dana 6. lipnja razgovarali su s parobrodom City of Dublin na poziciji 134 milje zapadno od Cape Clear. Vrijeme je i dalje bilo nemilosrdno te ih je u cijelosti sprečavalo u određivanju pozicije, bilo je toliko loše da su do obale Irske izlazak i zalazak sunca opazili tek jednom. Nakon 20. lipnja plovili su četiri dana uz norveški bark Somersea, koji je u oluji izgubio kapetana.

Kada su 25. lipnja došli u blizinu hridi Fastnet, znali su da je većina nevolja iza njih, pa je kapetan Primorac vrijeme skratio ulovom manjeg morskog psa. Neposredno iza podneva 29. lipnja 1871. City of Ragusa svečano je dočekana uz topničke salve u Queenstownu. Mala jedrilica nakon 36 dana plovidbe od New Yorka na glavnom je jarbolu vijorila englesku zastavu, dok je na krmenom jarbolu ponosno stajala austrijska zastava, rodne zemlje kapetana Primorca. Sljedećih je dana City of Ragusa izložena u brodogradilištu Scott & Co, a mnogobrojnim znatiželjnicima pogled na malu, zelenim algama obraslu jedrilicu, teško je otkrivao da je takvo što pobijedilo olujni Atlantik.

Interesantno je spomenuti da Shamrock od 1. 7. 1871. prenosi izjavu kapetana Primorca da je „brižno vodio dnevnik cijeloga putovanja koji namjerava objaviti“. Pregledom kataloga svih svjetskih knjižnica, proizlazi da Primorac taj dnevnik nikada nije objavio ili se knjižici u međuvremenu izgubio svaki trag. U petak 7. srpnja 1870. u 17 sati City of Ragusa s Admiralskog je doka, pred okupljenim mnoštvom, uzeta u tegalj remorkera Pilot te ubrzo zaplovila za Liverpool. Na njenom svečanom ispraćaju uz mnoge brodove bio je i patrolni brod kraljevske mornarice Mersey.

na-vodi_nikola-primorac-05

ROYAL ROCK HOTEL – LITOGRAFIJA, IZ KNJIGE H. GAWTHROP: THE MERSEY AND THE FERRIES (1853)

Kraj veličanstvenog putovanja

Veličanstveno putovanje City of Ragusa završilo je 10. 7. 1871, kada u poslijepodnevnim satima jedrilica uplovljava u liverpulsku luku, o čemu su u danima koji slijede izvijestile mnoge britanske novine. Hrabri kapetan Nikola Primorac (Peter de Costa) konačno je mogao odahnuti, njegov je pothvat uspješno završio, a on je ovjenčan slavom mogao preuzeti zasluženih 1000 funti oklade koja ga je vodila u avanturu. Dnevnik Liverpool Mercury od 19. 7. 1871. otkriva da je poduzetni kapetan Primorac želio ubrzo unovčiti slavu te donekle povratiti troškove putovanja izlaganjem City of Ragusa. U svrhu reklame Primorac je za izložbu izradio posjetnice (vizit-karte). Na njihovoj se prednjoj strani, u bar tri različite snimljene poze, nalazila fotografija Primorca, Haytera i psa Boatswaina, dok su na poleđini otisnuta njihova imena.

Hayter se ubrzo vratio na Novi Zeland, gdje život provodi ploveći na obalnim brodovima. Drugi Primorčev kompanjon, kapetan Buckley, koliko je poznato, oglasio se još samo jednom izjavom škotskom tjedniku Alnwick Mercury, kada je 10. 8. 1878. istaknuo da je on pratio Primorca na City of Ragusa kada su u lipnju 1870. krenuli preploviti Atlantik. Sve što je nadalje okruživalo sudbinu kapetana Primorca i jedrilicu City of Ragusa kao da je obavijeno misterijem. Sjećanje kapetana Ive Bijelića (1859-1934) iz Kučišta na Pelješcu, koji je 1877. godine u Liverpoolu bio u prilici osobno razgovarati s Primorcem, zasigurno upućuje da se Primorac u Liverpoolu počeo baviti poslovima prodaje duhana i mornarskih potrepština.

Kako u to vrijeme unosni poslovi trgovine duhanom nisu bili dodjeljivani strancima, moguće je pretpostaviti da ih je Primorac dobio kao zaslugu za svoje senzacionalno postignuće. Bilo kako bilo, Primorac je na uglu Duke Street i York Street unajmio dućan, na izuzetno povoljnoj lokaciji za trgovinu brodskim potrepštinama, koja se nalazila 400 metara od Albert doka. Očito mu je glavni trgovački adut bila pomorska slava, na koju podsjeća čestim izlaganjem jedrilice. Kronike mnogih britanskih listova, tako i londonski Morning Post od 24. 7. 1872, opisuju nezgodu do koje je došlo pri izlaganju jedrilice City of Ragusa u poznatom i popularnom Crystal Palace u južnom Londonu. Teško je objasniti što je Primorca moglo toliko motivirati da, uz uhodani posao trgovine duhanom u Liverpoolu, otplovi sa City of Ragusa u London te tamo prebacuje jedrilicu kopnom do izložbenog prostora u Crystal Palace udaljenog sedam milja od luke. Oglas te izložbe, koja je trajala dva mjeseca, navodi da se razgledanje City of Ragusa naplaćivalo 3 penija.

Nešto kasnije, Sunderland Daily Echo and Shiping Gazette od 26. 7. 1875. izvještava: „Mali čamac crveno obojenog dna bijele boje, s dva jarbola, imena na krmi City of Ragusa, Liverpool, pokupljen je 22. srpnja oko 15 milja izvan Douglas Heada, od kapetana Hewitta sa škunera Success“. Vijest ne navodi da li je jedrilicom upravljao Primorac ali zasigurno upućuje da je City of Ragusa u to vrijeme bila registrirana i u dobrom plovnom stanju kada je iz Liverpoola doplovila u blizinu otoka Man.

O daljnjoj sudbini kapetana Primorca govori nesretan događaj koji upućuje da je on već tada bio u neuračunljivom stanju, čovjek pomračena uma, koji zbog teško razumljivih razloga ispaljuje tri hitca na pse i susjednog trgovca koji se jedva uspio spasiti bijegom. O događaju izvješćuje Liverpool Mercury od 27. 12. 1878. pod naslovom Senzacionalna scena u Duke Street, navodeći: „Jučer prije podne, stanovnici u blizini kuće pomorca, bili su prilično uznemireni vidjevši ga kako trči ulicom sa napunjenim pištoljem, očito želeći na nekoga pucati.

Njegovo ime je Nicholas Primoraz, trgovac duhanom i mornarskim potrepštinama, koji vodi posao na broju 56 Duke-ulice, koji je uz prilično napora svladan i pritvoren. On je očito izvan pameti, i kao takav će biti sproveden u umobolnicu. Primoraz je čovjek koji je prije nekoliko godina preplovio Atlantik u malom čamcu nazvanom City of Ragusa, pri čemu mu je pas bio jedina pratnja. Taj je pas jučer pokušao ugristi policajca pri pokušaju otimanja pištolja njegovom gospodaru nakon čega je kasnije pogođen iz istog oružja. Vjerna životinja nije tim hitcem ubijena, već je poslije utopljena u kaljuži kod ulice Jordan.“ Dnevnik Liverpool Daily Courier, izvještavajući o tom događaju, navodi da je Primorac nakon zatvora u Bridewellu, gdje je ustanovljeno da je poludio, odmah premješten u liverpulsku duševnu bolnicu.

Kapetan Primorac, čovjek pomraćena uma

Iz svih novinskih izvješća nije jasno da li je sam Primorac propucao gubicu vlastitog labradora Boatswaina, koji s njim prije 7 godina preživio oluje Atlantika, ili su odanog psa ustrijelili policajci pri pokušaju svladavanja njegovog poludjelog gospodara. Završetak života kapetana Primorca nije bio onako dramatičan kako je ispričao kapetan Ivo Bijelić, koji je opet 1887. u Liverpoolu, nakon deset godina, pokušao potražiti prijatelja Nikolu Primorca. Kako ga Bijelić tada nije našao, raspitujući se o njemu, rečeno mu je da ga je prije par godina zaklala sluškinja koja je nakon toga pobjegla.

Zapis matice umrlih – koji sam zatražio od General Register Office of England, unos pod Volume 8b, stranica 561, kako bi se konačno utvrdio točan datum smrti kapetana Primorca – otkriva da on umire u Prescotu (County of Lancaster), gradiću udaljenom 8 milja od liverpulske luke, u tada najvećoj okružnoj umobolnici Rainhill. Upis smrti navodi – Nicola Primoraz, star 43 godine, pomorac iz Duke Street Liverpool, umro je 1. ožujka 1886. godine, od „phshisis“ kako je ovjerio dr. I. L. Rogers. Ovaj tužni redak svjedoči o sedam godina psihičke agonije odvažnog kapetana Primorca. Kakva je bila daljnja sudbina njegove jedrilice? Članak The Funny yawl City of Ragusa – Queerest voyage ever made from Liverpool u časopisu Sea Breezes, iz ožujka 1921, na 221. stranici, navodi – City of Ragusa bila je prvo izložena u Tranmere vrtu u obližnjem gradu Birkenhead, nakon čega je premještena na Veliko jezero parka u Birkenheadu, gdje je – prema predaji – konačno istrulila i potonula.

Kako je članak po svemu sudeći napisan dosta kasnije od samog događaja i kako je vidljivo da autor o konačnoj sudbini City of Ragusa tek nagađa, može se pretpostaviti da je jedrilica u Velikom jezeru parka u Birkenheadu potonula dosta ranije, vjerojatno i prije 1900. godine. William Longyard, autor zanimljive knjige A Speck on the Sea, vjeruje da je sudbina City of Ragusa ponešto drugačija. O tome na 61. stranici knjige iznosi: „Sudbina čamca (City of Ragusa) je poznata, iako s određenom neizvjesnosti. Jedno izvješće navodi da je nakon dolaska u Liverpool jedrilica premještena preko rijeke Mersey u grad Birkenhead i postavljena na veliko jezero u parku gdje je plutala mnoge godine dok nije istrunula i potonula.

Prema drugom pouzdanijem izvješću, čamac je izložen u Boathouse parka u Birkenheadu, nakon čega je premješten u vrt hotela u Rock Ferryju, u kojem je stanovao njegov vlasnik (Primorac?). Kada je napustio hotel, čamac je opet ponuđen Birkenheadu, koji ga je ponovno prihvatio“. U prepisci sa Longyardom pokušao sam saznati odakle je preuzeo podatak da je City of Ragusa za života Primorca izložena u vrtu hotela u kvartu Rock Ferry. Odgovorio je da je taj navod pronašao u nekom novinskom izresku iz 1920-ih, koji je bio u njegovim rukama 2003, kada je istraživao građu u arhivu Maritime Museuma u Liverpoolu. Dodao je kako točan izvor nije zapisao, prisjećajući se samo da je članak opisivao povijest Birkenheada.

Hotel Royal Rock bio je smješten na samoj obali, na istočnom završetku Bedford Roada, u elitnom kvartu Rock Ferry, u kojem su živjele imućne liverpulske obitelji i trgovci. Hotel je bio prestižno mjesto sa šetalištem i lijepo uređenim parkom sa zapadne strane, nazvanim Olympic Garden, koji je bio dobra lokacija za izlaganje City of Ragusa. Podaci govore da je Olympic Garden zatvoren 1925, a hotel Royal Rock srušen je 1960. godine. Zanimljivo je spomenuti da je uz hotel Royal Rock vezan događaj koji je ušao u povijest jedrenja. Naime, Alfred Johnson, nakon što je prvi na svijetu sam preplovio Atlantik u maloj jedrilici Centennial, upravo ovdje završava svoje putovanje 21. 8. 1876, izvlačenjem jedrilice na dok hotela Royal Rock.

Tom događaju vjerojatno je svjedočio i kapetan Primorac. Nešto kasnije, 1901. godine, na lokaciju neposredno uz hotel Royal Rock premješten je elitni Royal Mersey Yacht Club. Pokušao sam u arhivu kluba vidjeti postoji li kakav spomen City of Ragusa. Na moj upit tajnik kluba Allan Dinwoodie odgovorio je da se u zapisima iz toga vremena ništa ne može naći. Iz svega se može zaključiti kako već početkom 20. stoljeća City of Ragusa nije bila izložena u vrtu hotela Royal Rock, jer bi je ovaj prestižni jedriličarski klub svakako i nadalje kao atrakciju zadržao u svom dvorištu.

na-vodi_nikola-primorac-06

UPIS SMRTI NIKOLE PRIMORCA – GENERAL REGISTER OFFICE OF ENGLAND

Vjerodostojne potvrde događaja

Nakon smrti kapetana Primorca 1886. godine, najkonkretniji se trag vezan za sudbinu jedrilice City of Ragusa može pronaći u zapisu iz Kolinove knjige Jedrenjaci. U knjizi se na 156. stranici prenosi sjećanje dubrovačkog kapetana Aleksandra, koji ploveći na barku Emma, pod zapovjedništvom kapetana Vite Vlaić-Pende, u siječnju 1890. posjećuje Liverpool. U njemu kapetan ovako svjedoči: „po pričanju našeg Neretvanina, kapetan Nikola Primorac umro je oko šest mjeseci prije našeg dolaska u Liverpool, dakle sredinom godine 1889. Čamac je kasnije bio spremljen u jednoj kući u blizini Central Station, gdje sam ga i išao gledati.“

Navedena „kuća u blizini Central Station“ u Liverpoolu, u kojoj je u siječnju 1890. izložena City of Ragusa, bila je World Museum. Taj muzej, otvoren 1861, i danas se nalazi na istoj lokaciji u William Brown Street. Iz povijesti muzeja poznato je da je u bombardiranju Liverpoola 3. 5. 1941. zgrada muzeja pogođena 250-kilogramskom avionskom bombom, pri čemu je u požaru sve u zgradi potpuno izgorjelo. Oštećenje muzeja bilo je golemo, pa je tek nakon 15 godina, u djelomično obnovljenoj zgradi, mogla biti otvorena prva izložba. U pokušaju da se potvrdi ova verzija konačne sudbine jedrilice City of Ragusa kontaktirao sam ravnateljstvo muzeja. Vjerovao sam da bi pronalazak bilo kakve fotografije koja bi prikazivala jedrilicu izloženu u prostorijama muzeja između dva svjetska rata, ili nekakvog inventarskog ili novinskog zapisa o tome, bio dovoljan dokaz da je jedrilica konačnu sudbinu doživjela u muzeju.

Odgovor kustosa Johna Winrowa iz National Museums Liverpool navodi kako u muzeju „nemaju nikakvih tragova o tome“, iako su u zadnje vrijeme dobivali dosta sličnih upita. Tako i nakon ovog istraživanja, ostaje zaključiti da postoje kontroverze vezane uz konačnu sudbinu City of Ragusa.

O sjećanju na veličanstveni podvig kapetana Primorca kod nas svjedoči njegova fotografija u Pomorskom muzeju u Dubrovniku. Tu fotografiju, snimljenu u srpnju 1871, inventarske oznake 3279, na kojoj je Primorac prikazan s pomoćnikom Hayterom i psom Botswainom nakon trijumfalnog povratka u Liverpool, vjerojatno je još sam Primorac poslao ocu Ivi u Dubrovnik. U inventarskom zapisu fotografske zbirke Pomorskog muzeja, po iskazu kustosice Ljerke Dunatov, ne nalazi se podatak tko je fotografiju poklonio muzeju a niti je poznato kada je ona zaprimljena u muzej. Originalni stakleni negativ, koji se u muzeju čuva uz fotografiju, izvornih je dimenzija 11,9 x 8,9 cm, sa natpisom Copyright registered Vandyke & Brown, Liverpool.

na-vodi_nikola-primorac-07

OVAJ TEKST ORIGINALNO JE OBJAVLJEN U MAGAZINU GORDOGAN BR. 29-30, 2014.

Literatura:
Ahmetović, S. (2010): „Dubrovčanin preplovio Atlantik u čamcu“, „Dubrovački kurioziteti“, Dubrovnik, s. 304-307
Anon. (1921): „The Funny yawl City of Ragusa – Queerest voyage ever made from Liverpool“, Sea Breezes, No 3, Liverpool, s. 219-221
Barton, H. (1953): „Atlantic Adventures: Voyages in Small Craft“, London, s. 27-32
Barton, D. (1976): „A Croatian Predecessor to Sir Francis Chichester“, BC Review, No 7 (March), Bristol, s. 10-14
Bautović, A. (1975): „Čamcem preplovio Atlantik – Nikola Primorac“, Matica, br. 2, Zagreb, s. 32-33
Buckley, M. B. (1889): „Diary of a tour in America“, Dublin, s. 142-173
Decker, P. (1972): „The Search for the City of Ragusa“, Boating, No 1, New York
Donahoe, P. (1870): „The Thrilling Log: with incidents, hair-breath escapes, & c., & c., of the little boat City of Ragusa on her voyage from Liverpool, via Queenstown to Boston“, Boston
Erceg, K (2006): „Marcel Kolin – svestrani hrvatski aktivist“, Matica, br. 12, Zagreb, s. 46-47
Franušić, B. (1994): „Povijest navigacije u Hrvata“, Dubrovnik, s. 100-106
Gelcich, G. (1903): „Cenni per la storia degli studi nautici in Dalmazia“, „Spomen knjiga o pedesetoj godišnjici opstanka kr. Nautičke škole u Dubrovniku“, Spalato
Gluhonja, I. (1951): „Brodovi na jedra“, Rijeka, s. 70-71
Kapetanić, A.; Vekarić, N. (2003): „Konavoski rodovi (Pi-Ž)“, Zagreb, s. 56-59
Kolin, M. (1934): „Jedrenjaci“, Zagreb, s. 150-156
Kolin, M.; Kolin, I. (2006): „Jedrenjaci – priče i slike starih brodova i kapetana“, Zagreb
Longyard, W. (2003): „A Speck on the Sea“, New York, s. 57-61
Luetić, J. (1952): „Nešto o pomorskoj školi kap. Pava Saltarića u Dubrovniku“, „Dubrovačko pomorstvo“, Dubrovnik, s. 101-107
Rimington, C. (1947): „The sea chest, yachtsman’s reader“, New York, s. 345-345
Sobel, D. (2000): „Longituda“, Zagreb
Stephens, W. P. (1939): „American Yachting“, Motor Boating, br.8, New York, s. 35-36
Šišević, I. (1935): „Dubrovčanin u barci preko oceana“, Dubrava, br. 22, Dubrovnik, s. 13
Šišević, I. (1973): „Nikola Primorac u čamcu preko Atlantika“, „40 godina športskog jedriličarstva JD Orsan (1933-1973)“, Dubrovnik, s. 41-45
Tarana, B. (1962): „U čamcu preko Atlantika i nazad“, Naše more, br. 3-4, Dubrovnik, s. 123-124
Milovan Buchberger, 1954, diplomirani je inženjer strojarstva rođen u Zagrebu. Bavi se istraživanjima te piše o temama koje smatra zanimljivima. Autor je knjiga: Ribonski zvučnici za audio fanatike i sve one koji to žele postati (1996), Mate Botteri – hvarski prirodoslovac (2007), Jabuka, Sveti Andrija i Brusnik – zapisi, ljudi i sjećanja (2008), Petar Nisiteo (1774-1866), prigodom 200. godišnjice govora pri otvaranju Liceja u Gorici (2011), Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (2013), Everest 1924, Mallory i Irvine – istraživačka studija (2013) koje izdaje u vlastitoj nakladi te Ugledne osobe vezane uz Stari Grad na Hvaru (2014) u izdanju Muzeja Staroga Grada.

Izvor: TELEGRAM.HR
MILOVAN BUCHBERGER / GORDOGAN